Bujuruldija iz 1853. godine koju bosanski vezir Huršid-paša šalje zvorničkom kajmakamu Fehim-paši i obavještava ga da je udovoljio molbi stanovništva Osječana da ruiniranu i tijesnu crkvu mogu obnoviti i proširiti. Date su i dimenzije kolika crkva može biti.
(BIH-ATKT/OZ – 22 B)
Bujuruldija (turski: buyuruldu) je osmanska pravna isprava koja sadrži zapovijedi pripadnika središnje osmanske vlasti i namjesnika pokrajina. Formom bujuruldije isprva su se služili samo predstavnici središnje osmanske vlasti, uglavnom veliki veziri. Bujuruldije su pisane prepoznatljivom vrstom divani pisma, deblje izvučenih, slobodnih, raskošnih poteza.
Jednako kao na vrhu fermana, na vrhu bujuruldije nalazi se prizivanje Boga izraženo rječju “On”. Tekst započinje nabrajanjem adresata kojima je bujuruldija upućena. To su uglavnom kadije, kapetani, zapovjednici (age), dizdari (kastelani), oficiri, vojvode, janjičarski serdari (janjičarske starješine u pojedinim mjestima ili nahijama), uglednici, janjičarski čelnici u gradovima, pandur-baše i emini (carinici). Namjesnici su bujuruldije izdavali podređenim službenim osobama koje su djelovale unutar granica njihova namjesništva. Adresati su primali na uvid prepise bujuruldija koje su kao ovlaštene osobe prepisivale kadije, ovjeravajući ih pečatom.
Osmanska diplomatika bujuruldije dijeli u dvije grupe. Jednoj pripadaju one koje su napisane u gornjem dijelu isprave, tj. iznad raznih vrsta podnesaka, molbi, žalbi, skica fermana, službenih izvješća, predstavki (arzuhala). Drugoj skupini bujuruldija pripadaju one napisane same za sebe, koje obuhvaćaju i opis okolnosti i naređenje.